U Kršnom zavičaju iz 1972. godine, nekadašnji župnik župe Gradnići, fra Didak Ćorić, napisao je članak Gradnići (najstarija župa u Brotnju), koji govori o povijesti te župe. Zbog nekih do sada manje poznatih detalja i, inače, zbog zanimljivosti i važnosti za istraživanje povijesti naše župe, donosimo članak u cijelosti.[1]

 

            Selo Gradnići nalazi se na raskrsnici putova, koji su u staro doba vodili iz Mostarskog Blata na Neretvu i iz Mostara preko Jasenice za Ljubuški. Prisojno i pitomo, s plodnim poljcem ispod sela, postalo je još u prvoj polovici osamnaestog vijeka sjedište župe Brotnjo, čiji župnici-franjevci nisu imali stalnog boravišta u nekom mjestu, nego su kao putujući župnici (parochi peregrinantes) prema prilikama mijenjali mjesto boravka. U selu su od davnina age i begovi imali svoje kule, a gradina iznad sela svjedoči, da su tu prije dolaska Turaka imali svoje sjedište seoski plemići Radmanovići, koji su se kasnije prozvali Zupci.

            Prošlost sela i župe je zanimljiva. Župa je dugo vremena bila pod jurisdikcijom (vlašću) biskupa slobodne republike Sv. Vlaha (Dubrovnik), pa je i za svog zaštitnika uzela istog sveca, samo s drugačijim izgovorom, svetog Blaža, da na taj način naglasi i svoju težnju za slobodom. Ta se težnja nije mogla sakriti samo u mislima, nego se jasno odražavala i u vanjskom djelovanju i odatle se širila po svoj župi, kojoj je pripadalo cijelo Brotnjo i Luka do Gabele. Zbog toga su domaći begovi posebno uznemirivali, a često i oštro kažnjavali fratre kao njezine začetnike i širitelje.

            Sveti Blaž se svečano slavio 3. veljače u čitlučkom groblju Podadvor sve do 1926. Poslije te godine slavi se u Gradnićima. Iza mise na sv. Blaža dijelili su megdane bacači kamena s ramena. Gradnići su uvijek imali kršne momke, dobre bacače i rvače, pa im nije bilo pravo, ako bi netko sa strane nadbacio njihove. I danas se spominje kao najpoznatiji bacač Ivan (Ižak) Prskalo, a od rvača Luka Šajkić i Marka Keket. Do težih sukoba i stradanja dolazilo je u selu i zbog ljubavnih zgoda između katoličkih i muslimanskih momaka i djevojaka. Talentirani književnik mogao bi u tim događajima i sudbinama naći dosta građe za uzbudljive romane i pripovijesti.

            Župski stan i danas nosi pečat starine vanjskim izgledom, dok je ponutrica preuređivana više puta, a konačno završena prošle godine. U početku je to bila skromna zgrada, pokrivena krovom. U njoj su bile jedva tri prostorije: kapelica, mala kuhinja i poveća soba za župnika i njegove pomoćnike. I u tim skromnim prostorijama župnici su držali školu sve do 1883. Tada je Austrija otvorila prvu javnu osnovnu školu u Brotnju, najprije u jednoj seljačkoj kući, a zatim u novoj zgradi, koju je za tu svrhu napravila. U župi su rođeni i u toj župskoj školi primili osnovno znanje najpoznatiji hercegovački franjevci fra Augustin Zubac, fra Didak Buntić i fra Gabro Rozić (o čijoj pobožnosti i svetosti života i danas stariji svijet na Posušju priča legende). 1825. zgrada župskog stana je nadozidana i pokrivena pločom. Položaj joj je nezgodan, jer se nalazi ispod padina pećinastog terena, tako da je usječena i sakrivena pogledu.

            Kad su se hercegovački franjevci konačno odijelili od Bosne 1846., u Hercegovini je jedino u gradnićkom groblju bila mala kapelica, gdje se mogla misa reći pod krovom. Odobrenje za gradnju crkve dobili su franjevci od turskog cara i odmah 1855. počeli s radom. Završili su je 1861. Crkva je sagrađena uz župski stan. Malena je (dužine i širine 14x7 m), jer je domaći beg dodao carskom odobrenju primjedbu za franjevce: ‘Možete graditi crkvu, ali je ja ne smijem vidjeti iz svoje kule.’ Da bi bila bar prolaznicima donekle vidljiva, franjevci su izigrali begovu naredbu, napravivši na najnižem otkopu podrum, iznad njega dvije sobe za školu, a iznad njih crkvu tako nisku, da je čovjek srednjega rasta mogao rukom doseći strop. Godine 1923. crkva je nadozidana i prozori prošireni. U ovoj se godini počelo s novom adaptacijom.

            Župa je sad najmanja u Brotnju, broji 1.264 osobe.

            U gradnićkom polju seljaci su sami otvorili rudnik mrkog uglja, koji je od 1847. radio kao filijala Mostarskog rudnika. Većina je Gradnićana tada postala rudarima i zanemarila vinogradarstvo. Zato su Gradnići danas na posljednjem mjestu u proizvodnji vina, koje je nekada bilo najbolje u Brotnju, posebno blatina. Kad je rudnik 1965. prestao raditi, raziđoše se ti stari vinogradari, a noviji rudari, po radovima najviše u Zapadnu Njemačku. Vinograde, duhanjake i napušteni rudnik ostaviše starim roditeljima, ženama i djeci.